U ranim jutarnjim satima krenuli smo autobusom prema Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske. U kraju koji se zove Turopolje (naziv potječe od domaćeg goveda tur koje nekada tamo živjelo) prolazili smo pokraj nove i moderne zračne luke Franjo Tuđman. Tamo je rođena i kravata, jedan od poznatih hrvatskih proizvoda. U daljini se s desne strane nazirala zagrebačka gora –Medvednica.

Ovom prometnicom koja je izgrađena 70-tih godina mogli smo vidjeti i stanište najveće ptice u tamošnjem kraju, a to je orao štekavac s rasponom krila od 2 metra.

Prošli smo Jastrebarsko, a starom cestom desno od Karlovca skrenuli smo prema drevnom gradu Ozlju. Ozalj se nalazi u Pokuplju to jest u kraju uz smaragdno-zelenu rijeku Kupu koju kupači i ribiči jako vole. U Ozlju nas je dočekao kustos i vodič kroz muzej Stjepan Bezjak koji nas je proveo kroz zavičajni muzej Ozalj.

Kod ulaza s lijeve strane mogli smo vidjeti popis vlasnika koji su stolovali u ovom dvorcu. Prvi su to bili Babonići, knezovi vodičko-gorički koji su posjedovali velik broj zemljišta od Slovenije do Rijeke. Nakon njih, dvorac kupuju Frankopani, a oni se pak povezuju ženidbenim vezama sa Zrinskima. Jedna od najpoznatijih ženidba bila je ženidba Nikole Šubića Zrinskog i Katarine Frankopanske. Njihova vladavina traje do 1671. godine kada dolazi do pogibije Zrinskih i Frankopana. Nakon toga dvorcem upravljaju stare plemićke obitelji , da bi nakraju dvorac bio predan (1938.) Družbi Braće Hrvatskog Zmaja. Zanimljivost s desne strane na ulazu je tamnica gdje su nekada zatvarali ljude koji bi tamo bili izloženi u polusjedećem položaju. Taj most je ujedno i jedini ulaz i izlaz iz Starog grada tako da je položaj zaista bio dobar i grad nikada nije bio osvojen. Na Babonić-kuli koja se spominje već 1244. može se zamijetiti drveni WC na koji su se učenici nasmijali jer odvoda nije bilo, a instaliran je zbog čestih epidemija kuge, a i zbog vanjskih vremenskih uvjeta kao što je stalna vlaga u zraku, ljudi su bili primorani rano misliti na higijenu. Nasuprot Babonić-kule je palača Zrinskih koja je simbol poznate ženidbe 1543. između Nikole Šubić-Zrinskoga i Katarine Frankopan kojom su dobili 25 posjeda i dvoraca. Do danas to je najveća ženidba u hrvatskoj povijesti.

Tu su nastala najljepša i poznata djela Katarine Zrinske, kasnije i one druge Katarine: Putni tovaruš, Adrianskoga mora sirena, a tu je na kamenu isklesana i poznata izreka „Navik živi večno, ki zgine pošteno“ te poznati grb plemićke obitelji Frangipani na spomen-ploči koji prikazuje dva lava koja lome kruh. S kule se može vidjeti cijeli kanjon uz rijeku Kupu. U središnjem dijelu grada može se vidjeti da on ima tri krila (južno, istočno i sjeverno). Dvorac je 1753. završen, a nakon pogibije Zrinskih i Frankopana dovršava ga grof Franjo Perlas u baroknom izdanju. Na nekim mjestima dvorac ima natpise kako je građen po fazama pa se može vidjeti i sam način gradnje iz gotike, renesanse i baroka. Vrijedno je spomenuti da je građen od 13. do 17. stoljeća. Uz dvorac i  u dvorcu je trebalo raditi do 250 ljudi da bi sve moglo dobro funkcionirati.

Ljudi su u dvorcu i oko dvorca mogli ostati zatvoreni do 6 mjeseci, kad bi bilo došlo do invazije, zahvaljujući cisterni koja je skupljala vodu. Turci su ipak imali običaj dugo ratovati: od ranog proljeća do kasne jeseni.

Dvorac je imao tri kapelice, dvije od njih su bile kapelica sv. Antuna (zaštitnik plemićke obitelji Zrinski, a razorila ju je talijanska vojska) i crkva sv. Vida (zaštitinik obitelji Frankopani).

Zavičajni muzej Ozalj postavljen je kronološki, prati povijest života od prve pojave čovjeka do kraja 1. svjetskog rata. Iz mlađeg kamenog doba izložene su keramičke žličice, sitne posudice, a čak se iz pretpovijesti mogu vidjeti fosili i čeljusti slona. Iz kamenog doba vidjeli smo sjekire, strugalice, nakit, figurice i žare (velike urne).

Oko Ozlja razvija se niz sela čiji su seljaci radili za grad Ozalj, otuda dolazi i ozaljska čipka. Na rodoslovnom stablu Zrinskih i Frankopana najčešća imena su Vid i Bartol, njihovi posjedi uz Ozalj su Ribnik, Brinje, Ogulin, Novigrad , Dubovac, Držac, Slunj i Drežnik.

Dvorac je nakon pogibije bio pokraden pa izloženi predmeti u muzeju i nisu velikih vrijednosti kao što je nakit ili namještaj. Zato smo mogli vidjeti lustere, svijećnjake, brave i škrinje u koje se skupljao porez te oružje.

S prozora građevine mogli smo uočiti najstariju hrvatsku hidroelektranu Munjaru koju je izgradio Herman Bolle na zahtjev Nikole Tesle.

Izložena su bila i književna djela Ozaljskog književnog kruga: Putni tovaruš, Knjiga gatalica Katarine Zrinske, Gartlic ni za čas kratiti, Oproštajno pismo Petra Zrinskog Katarini Zrinskoj, Adrianskog mora Sirena Petra Zrinskog, Leksikon padre Jambrošića, Gazophilazium Ivana Belostenca, Odijeljenje Sigetsko Pavla Rittera Vitezovića. Važno je spomenuti i poznatog hrvatskog jezikoslovca Stjepka Težaka, rođenog u Požunu.

U ovom kraju djelovali su pavlini koje su Frankopani opskrbljivali raznim životnim potrepštinama i liturgijskom predmetima. Tako je ovdje djelovao i Ivan Belostenec.

Slava Raškaj također potječe iz tog kraja, a ove je godine stigla na popis europskih impresionista. Rođena 1877. u Ozlju kao gluhonijema djevojčica i kao mlada postiže izrazito lijepe likovne ostvaraje. Umire u 29. godini života. U dvorcu su postavljeni njezini poznati akvareli, a među njima su i Lopoči.

Školstvo u Ozlju razvija se vrlo rano (1830.). Po izlošcima se vidi kako su ljudi tada živjeli. Bile su česte gospodarske krize, ratovi, krumpirova zlatica, bolest vinove loze, veliko iseljavanje, glad, bolesti i infekcije.

Slijedila je vožnja prema vidikovcu, starom gradu Dubovcu. Dubovac potječe od riječi dub ili hrast lužnjak čija se šuma i nalazi na tom mjestu. Dubovac je izgrađen na umjetnom tlu, malom brdašcu stare crkve sv. Mihovila. Prvi vladari su bili Zudari. Budući da raste opasnost od Osmanlija i dolazi do potrebe za izgradnjom vojne obrane, nastaje Vojna krajina, a u njezinom središtu bio je Karlovački generalat koji otkupljuje stari grad Dubovac i preuređuje ga. S tog se položaja nadzire gradnju grada Karlovca. Zrinski i Frankopani uskoro otkupljuju Dubovac za 1700 zlatnika. Nakon njih dolazi Napoleon koji gradi ceste, preuzima Dubovac i ponovno ga preuređuje.

Dubovac danas ima trajni postav i četiri etape kroz koje je prolazio: romanika, antika, renesansa i barok. Zbog svog položaja, taj grad nikad nije bio osvojen i s tog položaja vidi se cijeli grad Karlovac.

Podno Dubovca danas se nalazi Nacionalno svetište sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske od 1687.

Nakon posjeta Dubovcu krenuli smo južnije od Karlovca uz rijeku Dobru i uskoro smo ponad rijeke Dobre  mogli vidjeti usnuli grad u stijeni – Novigrad na Dobri, također nekadašnje vlasništvo Zrinskih i Frankopana.

Bosiljevo je bilo sljedeće odredište. Nažalost, dvorac je oštećen iako su se vidjeli romantični obrisi grada. Tu je bila rođena najpoznatija snaha Međimurja –  barunica Katarina Zrinski. Tim gradom su vladali vojskovođe, ima svoju kapelicu sv. Ane. Grad smo iz daljine promatrali, fotografirali se i dalje krenuli za Crikvenicu.

Prošli smo kraj Lokvi, gdje je najpoznatije stanište žaba i kraj Fužina koje je poznato po tome što mnogi turisti prenoće tamo, a dan iskoriste za kupanje u moru na obali.

Napokon smo stigli i u Crikvenicu, pronašli smo mjesto na gradskoj plaži gdje smo se okupali i osunčali te pojeli sladoled. Po povratku iz Crikvenice prolazili smo pokraj dječjeg doma u kojem je djelovao pisac Vladimir Nazor.

Učenici su bili dobri i pažljivi, odredišta zanimljiva, učitelji zadovoljni, a cijelo ozračje u autobusu i na odredištima ugodno. Dakle, cilj ekskurzije je uspio i svim sljedećim generacijama učenika i učitelja preporučujemo ovo putovanje budući da je ovo bila prva generacija koja je doživjela putove Zrinskih i Frankopana.

                                                                                                                               Magdalena Njegovec, učiteljica

Fotografije: Igor Puček