Osnovna škola "Vladimir Nazor" Sveti Ilija

Domovinski rat je bio ishod želje Hrvata za osamostaljenjem i stvaranjem vlastite države – Hrvatske. Prije ne tako puno ljeta, godine 1991. agresor je napao današnju Lijepu Našu. Jednu od najtežih žrtava podnio je upravo grad koji su naši osmaši posjetili  - Vukovar.

U Vukovarsku povijest uveo nas je Muzej vučedolske kulture. Vučedol je mjesto pet kilometara nizvodno od Vukovara, na kojem su mnoga nalazišta ljudi iz davnih vremena, koji su ondje živjeli. Saznali smo mnogo toga: od samog načina na koji su ljudi poštovali svoje šamane, gradili svoje kuće, pokapali svoje mrtve, štovali zvijezde, pa do Vučedolske golubice - glavnog simbola Vučedola.

Nakon ručka slijedila su tri predavanja u Memorijalnom centru Domovinskog rata na kojima su učenici mogli naučiti mnogo toga o događajima tijekom Domovinskog rata,  a i o samoj bitki za Vukovar. Nakon predavanja, učenici su bili spremni na provjeru tog znanja u kvizu o Vukovaru. Iz svake škole natjecala su se po dva učenika. Tako su našu školu predstavljale učenice Elena Igrec iz 8.a i Lea Juriša iz 8.b razreda. Kviz je bio posljednji zadatak za taj dan. Preostalo je samo razgledati ulice prekrasnog grada i fotografirati se kraj Križa na ušću Vuke u Dunav.

Sljedeće su jutro učenici povratili izgubljenu energiju i bili spremni za daljnje istraživanje Vukovara, odnosno razgledavanje nekih značajnijih lokacija. Prva na popisu je bila Vukovarska bolnica. Više od dvjesto pacijenata živjelo je u teškim životnim uvjetima nekoliko mjeseci. Na žalost, na kraju ih je sve dočekao stravičan kraj na Ovčari.

Drugo odredište bilo je Memorijalno groblje na kojem se nalazi  938 bijelih križeva i koji predstavljaju naše poginule branitelje od kojih  je najmlađa žrtva imala samo 16 godina. Zapalili smo lampione njima na spomen te se uputili prema spomen-domu Ovčari. Najteži se zločin Domovinskog rata dogodio upravo ondje. Više od dvjesto pacijenata, ranjenika, staraca i djece nasilno je odvedeno na tu farmu te poubijeno i pokopano u masovnoj grobnici. Samo je jedna osoba, Vilim Karlović uspjela preživjeti, zahvaljujući kojoj mi danas uopće imamo saznanja o tom teroru. Ostali se nikada nisu vratili. Njihovi najmiliji ne znaju gdje su i jesu li uopće živi već više od 25 godina, a mnogi istinski krivci još danas nisu platili za svoja nedjela i nepravdu nanesenu Hrvatskoj devedesetih godina prošloga stoljeća.

Za kraj nam je ostao Vukovarski vodotoranj. Toranj visok 50 metara koji je služio za vodoopskrbu Vukovarcima, bio je pogođen s više od 600 projektila, ali nikada nije bio srušen.

Vukovar je uistinu grad heroj. Teško je ostati ravnodušan slušajući njegovu prošlost i patnju, zahvaljujući kojoj je cijeli ostatak Hrvatske danas miran. Nakon teškog i naizgled bezizlaznog pada, Vukovar se polako diže. Gradi nove temelje, pošto su stari razoreni do samog dna.

Važno je shvatiti pravu i istinsku bit vukovarske žrtve. Ona nije poticanje mržnje prema onima koji su nam nanijeli sva zla s kojima su se naši preci suočili, već OPROSTITI, NO NIKADA NE ZABORAVITI.

                                                                                    Lea Juriša, 8.b

Fotografije: Ema Priher, 8.a

Domovinski rat je bio ishod želje Hrvata za osamostaljenjem i stvaranjem vlastite države – Hrvatske. Prije ne tako puno ljeta, godine 1991. agresor je napao današnju Lijepu Našu. Jednu od najtežih žrtava podnio je upravo grad koji su naši osmaši posjetili  - Vukovar.

U Vukovarsku povijest uveo nas je Muzej vučedolske kulture. Vučedol je mjesto pet kilometara nizvodno od Vukovara, na kojem su mnoga nalazišta ljudi iz davnih vremena, koji su ondje živjeli. Saznali smo mnogo toga: od samog načina na koji su ljudi poštovali svoje šamane, gradili svoje kuće, pokapali svoje mrtve, štovali zvijezde, pa do Vučedolske golubice - glavnog simbola Vučedola.

Nakon ručka slijedila su tri predavanja u Memorijalnom centru Domovinskog rata na kojima su učenici mogli naučiti mnogo toga o događajima tijekom Domovinskog rata,  a i o samoj bitki za Vukovar. Nakon predavanja, učenici su bili spremni na provjeru tog znanja u kvizu o Vukovaru. Iz svake škole natjecala su se po dva učenika. Tako su našu školu predstavljale učenice Elena Igrec iz 8.a i Lea Juriša iz 8.b razreda. Kviz je bio posljednji zadatak za taj dan. Preostalo je samo razgledati ulice prekrasnog grada i fotografirati se kraj Križa na ušću Vuke u Dunav.

Sljedeće su jutro učenici povratili izgubljenu energiju i bili spremni za daljnje istraživanje Vukovara, odnosno razgledavanje nekih značajnijih lokacija. Prva na popisu je bila Vukovarska bolnica. Više od dvjesto pacijenata živjelo je u teškim životnim uvjetima nekoliko mjeseci. Na žalost, na kraju ih je sve dočekao stravičan kraj na Ovčari.

Drugo odredište bilo je Memorijalno groblje na kojem se nalazi  938 bijelih križeva i koji predstavljaju naše poginule branitelje od kojih  je najmlađa žrtva imala samo 16 godina. Zapalili smo lampione njima na spomen te se uputili prema spomen-domu Ovčari. Najteži se zločin Domovinskog rata dogodio upravo ondje. Više od dvjesto pacijenata, ranjenika, staraca i djece nasilno je odvedeno na tu farmu te poubijeno i pokopano u masovnoj grobnici. Samo je jedna osoba, Vilim Karlović uspjela preživjeti, zahvaljujući kojoj mi danas uopće imamo saznanja o tom teroru. Ostali se nikada nisu vratili. Njihovi najmiliji ne znaju gdje su i jesu li uopće živi već više od 25 godina, a mnogi istinski krivci još danas nisu platili za svoja nedjela i nepravdu nanesenu Hrvatskoj devedesetih godina prošloga stoljeća.

Za kraj nam je ostao Vukovarski vodotoranj. Toranj visok 50 metara koji je služio za vodoopskrbu Vukovarcima, bio je pogođen s više od 600 projektila, ali nikada nije bio srušen.

Vukovar je uistinu grad heroj. Teško je ostati ravnodušan slušajući njegovu prošlost i patnju, zahvaljujući kojoj je cijeli ostatak Hrvatske danas miran. Nakon teškog i naizgled bezizlaznog pada, Vukovar se polako diže. Gradi nove temelje, pošto su stari razoreni do samog dna.

Važno je shvatiti pravu i istinsku bit vukovarske žrtve. Ona nije poticanje mržnje prema onima koji su nam nanijeli sva zla s kojima su se naši preci suočili, već OPROSTITI, NO NIKADA NE ZABORAVITI.

                                                                                    Lea Juriša, 8.b

Fotografije: Ema Priher, 8.a

Domovinski rat je bio ishod želje Hrvata za osamostaljenjem i stvaranjem vlastite države – Hrvatske. Prije ne tako puno ljeta, godine 1991. agresor je napao današnju Lijepu Našu. Jednu od najtežih žrtava podnio je upravo grad koji su naši osmaši posjetili  - Vukovar.

U Vukovarsku povijest uveo nas je Muzej vučedolske kulture. Vučedol je mjesto pet kilometara nizvodno od Vukovara, na kojem su mnoga nalazišta ljudi iz davnih vremena, koji su ondje živjeli. Saznali smo mnogo toga: od samog načina na koji su ljudi poštovali svoje šamane, gradili svoje kuće, pokapali svoje mrtve, štovali zvijezde, pa do Vučedolske golubice - glavnog simbola Vučedola.

Nakon ručka slijedila su tri predavanja u Memorijalnom centru Domovinskog rata na kojima su učenici mogli naučiti mnogo toga o događajima tijekom Domovinskog rata,  a i o samoj bitki za Vukovar. Nakon predavanja, učenici su bili spremni na provjeru tog znanja u kvizu o Vukovaru. Iz svake škole natjecala su se po dva učenika. Tako su našu školu predstavljale učenice Elena Igrec iz 8.a i Lea Juriša iz 8.b razreda. Kviz je bio posljednji zadatak za taj dan. Preostalo je samo razgledati ulice prekrasnog grada i fotografirati se kraj Križa na ušću Vuke u Dunav.

Sljedeće su jutro učenici povratili izgubljenu energiju i bili spremni za daljnje istraživanje Vukovara, odnosno razgledavanje nekih značajnijih lokacija. Prva na popisu je bila Vukovarska bolnica. Više od dvjesto pacijenata živjelo je u teškim životnim uvjetima nekoliko mjeseci. Na žalost, na kraju ih je sve dočekao stravičan kraj na Ovčari.

Drugo odredište bilo je Memorijalno groblje na kojem se nalazi  938 bijelih križeva i koji predstavljaju naše poginule branitelje od kojih  je najmlađa žrtva imala samo 16 godina. Zapalili smo lampione njima na spomen te se uputili prema spomen-domu Ovčari. Najteži se zločin Domovinskog rata dogodio upravo ondje. Više od dvjesto pacijenata, ranjenika, staraca i djece nasilno je odvedeno na tu farmu te poubijeno i pokopano u masovnoj grobnici. Samo je jedna osoba, Vilim Karlović uspjela preživjeti, zahvaljujući kojoj mi danas uopće imamo saznanja o tom teroru. Ostali se nikada nisu vratili. Njihovi najmiliji ne znaju gdje su i jesu li uopće živi već više od 25 godina, a mnogi istinski krivci još danas nisu platili za svoja nedjela i nepravdu nanesenu Hrvatskoj devedesetih godina prošloga stoljeća.

Za kraj nam je ostao Vukovarski vodotoranj. Toranj visok 50 metara koji je služio za vodoopskrbu Vukovarcima, bio je pogođen s više od 600 projektila, ali nikada nije bio srušen.

Vukovar je uistinu grad heroj. Teško je ostati ravnodušan slušajući njegovu prošlost i patnju, zahvaljujući kojoj je cijeli ostatak Hrvatske danas miran. Nakon teškog i naizgled bezizlaznog pada, Vukovar se polako diže. Gradi nove temelje, pošto su stari razoreni do samog dna.

Važno je shvatiti pravu i istinsku bit vukovarske žrtve. Ona nije poticanje mržnje prema onima koji su nam nanijeli sva zla s kojima su se naši preci suočili, već OPROSTITI, NO NIKADA NE ZABORAVITI.

                                                                                    Lea Juriša, 8.b

Fotografije: Ema Priher, 8.a