Osnovna škola "Vladimir Nazor" Sveti Ilija

Radionica je trajala dva školska sata, a sastojala se od predavanja, razgovora, ankete i isprobavanja ratne opreme te zajedničkoga fotografiranja s hrvatskim braniteljima. Voditelji radionice bili su branitelji Vladimir Milavec, umirovljeni časnik HV-a, Franjo Mušić, umirovljeni brigadir HV-a te bivši predavač na Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu, Damir Laljek i Stjepan Jovan, bivši pripadnici PU Varaždinske.

Svaki voditelj predstavio nam je svoje osobno iskustvo u Domovinskom ratu. Vladimir Milavec opisao je ratne događaje u Hrvatskoj koji su se odvijali tijekom Domovinskog rata, Franjo Mušić stožerni rad te iskustva na HVU, Damir Laljek opisao je tijek borbe i osvajanje tenkova u Vukovaru. Uz predavanje učenici su mogli pogledati karte osvajanja i ratnih događanja u Hrvatskoj kronološkim redom te fotografije s bojišta. Nakon predavanja uslijedio je razgovor između predavača i učenika. Učenici su postavljali pitanja koja su ih zanimala u vezi Domovinskog rata, a najdojmljiviji dio bio im je kad su mogli odjenuti na sebe braniteljsku ratnu opremu.

„Ubojica tenkova“, svjedočenje Damira Laljeka, bivšeg pripadnika PU Varaždinske

Bio sam u oružanoj obrani kao policajac, u zasebnoj postrojbi Policijske uprave Varaždinske. Mogu reći da je zasebna postrojba Policijske uprave Varaždinske koja je ušla u obranu grada Vukovara bila jedna od najbolje naoružanih postrojbi.  Postrojba u kojoj sam ja najviše sudjelovao branila je naselje Borovo, sam grad Vukovar i dio grada koji se zove Sajmište. Sam grad Vukovar je imao najviše branitelja.

S dvadeset i šest godina dobrovoljno sam krenuo u rat. U počecima rata bilo je vrlo teško snaći se za hranu, a pogotovo spavati… Možete samo zamisliti kako je bilo zaspati, a da je preko ceste neprijatelj koji napada… Na početku rata bilo je napuštenih trgovina iz kojih smo često uzimali hranu.

Moj zadatak bio je pucati tenkove iz tzv. „zolje“. Kada smo vidjeli da je netko kraj nas ranjen ili ubijen bilo je najteže, jer znaš da, ako mu ideš pomoći, možeš nastradati. To su bile vrlo teške i stresne situacije jer nismo mogli pomoći našim ranjenicima. Kad sam prvi put vidio svoje suradnike, bio sam malo skeptičan, ali sam znao da mi to možemo dobro odraditi. Jedan od težih osjećaja bila je nostalgija za domom i obitelji. Bio sam uvjeren da se više nikad neću vratiti kući svojoj obitelji.

Kao profesionalac na terenu sam bio čitav dan. Kad smo bili na bojištu, trebali smo maksimalno paziti jer svaki djelić sekunde nepažnje mogao je stajati života. Imali smo oružje u ruci i pazili smo na sve oko sebe, svaku sitnicu, u svakome trenutku morali smo biti spremni na sve. Teško mi je sjetiti se svojih prijatelja koji su tamo izgubili život. To je najteži dio svega, stvarno vrlo teško i emotivno. Svojim protivnicima prije rata rekao bih da nemaju šanse, ali sada, nakon svega proživljenog da za ratom nema potrebe…

Veronika Furjan i Marija Hoić, 8.b

Radionica je trajala dva školska sata, a sastojala se od predavanja, razgovora, ankete i isprobavanja ratne opreme te zajedničkoga fotografiranja s hrvatskim braniteljima. Voditelji radionice bili su branitelji Vladimir Milavec, umirovljeni časnik HV-a, Franjo Mušić, umirovljeni brigadir HV-a te bivši predavač na Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu, Damir Laljek i Stjepan Jovan, bivši pripadnici PU Varaždinske.

Svaki voditelj predstavio nam je svoje osobno iskustvo u Domovinskom ratu. Vladimir Milavec opisao je ratne događaje u Hrvatskoj koji su se odvijali tijekom Domovinskog rata, Franjo Mušić stožerni rad te iskustva na HVU, Damir Laljek opisao je tijek borbe i osvajanje tenkova u Vukovaru. Uz predavanje učenici su mogli pogledati karte osvajanja i ratnih događanja u Hrvatskoj kronološkim redom te fotografije s bojišta. Nakon predavanja uslijedio je razgovor između predavača i učenika. Učenici su postavljali pitanja koja su ih zanimala u vezi Domovinskog rata, a najdojmljiviji dio bio im je kad su mogli odjenuti na sebe braniteljsku ratnu opremu.

„Ubojica tenkova“, svjedočenje Damira Laljeka, bivšeg pripadnika PU Varaždinske

Bio sam u oružanoj obrani kao policajac, u zasebnoj postrojbi Policijske uprave Varaždinske. Mogu reći da je zasebna postrojba Policijske uprave Varaždinske koja je ušla u obranu grada Vukovara bila jedna od najbolje naoružanih postrojbi.  Postrojba u kojoj sam ja najviše sudjelovao branila je naselje Borovo, sam grad Vukovar i dio grada koji se zove Sajmište. Sam grad Vukovar je imao najviše branitelja.

S dvadeset i šest godina dobrovoljno sam krenuo u rat. U počecima rata bilo je vrlo teško snaći se za hranu, a pogotovo spavati… Možete samo zamisliti kako je bilo zaspati, a da je preko ceste neprijatelj koji napada… Na početku rata bilo je napuštenih trgovina iz kojih smo često uzimali hranu.

Moj zadatak bio je pucati tenkove iz tzv. „zolje“. Kada smo vidjeli da je netko kraj nas ranjen ili ubijen bilo je najteže, jer znaš da, ako mu ideš pomoći, možeš nastradati. To su bile vrlo teške i stresne situacije jer nismo mogli pomoći našim ranjenicima. Kad sam prvi put vidio svoje suradnike, bio sam malo skeptičan, ali sam znao da mi to možemo dobro odraditi. Jedan od težih osjećaja bila je nostalgija za domom i obitelji. Bio sam uvjeren da se više nikad neću vratiti kući svojoj obitelji.

Kao profesionalac na terenu sam bio čitav dan. Kad smo bili na bojištu, trebali smo maksimalno paziti jer svaki djelić sekunde nepažnje mogao je stajati života. Imali smo oružje u ruci i pazili smo na sve oko sebe, svaku sitnicu, u svakome trenutku morali smo biti spremni na sve. Teško mi je sjetiti se svojih prijatelja koji su tamo izgubili život. To je najteži dio svega, stvarno vrlo teško i emotivno. Svojim protivnicima prije rata rekao bih da nemaju šanse, ali sada, nakon svega proživljenog da za ratom nema potrebe…

Veronika Furjan i Marija Hoić, 8.b

Radionica je trajala dva školska sata, a sastojala se od predavanja, razgovora, ankete i isprobavanja ratne opreme te zajedničkoga fotografiranja s hrvatskim braniteljima. Voditelji radionice bili su branitelji Vladimir Milavec, umirovljeni časnik HV-a, Franjo Mušić, umirovljeni brigadir HV-a te bivši predavač na Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu, Damir Laljek i Stjepan Jovan, bivši pripadnici PU Varaždinske.

Svaki voditelj predstavio nam je svoje osobno iskustvo u Domovinskom ratu. Vladimir Milavec opisao je ratne događaje u Hrvatskoj koji su se odvijali tijekom Domovinskog rata, Franjo Mušić stožerni rad te iskustva na HVU, Damir Laljek opisao je tijek borbe i osvajanje tenkova u Vukovaru. Uz predavanje učenici su mogli pogledati karte osvajanja i ratnih događanja u Hrvatskoj kronološkim redom te fotografije s bojišta. Nakon predavanja uslijedio je razgovor između predavača i učenika. Učenici su postavljali pitanja koja su ih zanimala u vezi Domovinskog rata, a najdojmljiviji dio bio im je kad su mogli odjenuti na sebe braniteljsku ratnu opremu.

„Ubojica tenkova“, svjedočenje Damira Laljeka, bivšeg pripadnika PU Varaždinske

Bio sam u oružanoj obrani kao policajac, u zasebnoj postrojbi Policijske uprave Varaždinske. Mogu reći da je zasebna postrojba Policijske uprave Varaždinske koja je ušla u obranu grada Vukovara bila jedna od najbolje naoružanih postrojbi.  Postrojba u kojoj sam ja najviše sudjelovao branila je naselje Borovo, sam grad Vukovar i dio grada koji se zove Sajmište. Sam grad Vukovar je imao najviše branitelja.

S dvadeset i šest godina dobrovoljno sam krenuo u rat. U počecima rata bilo je vrlo teško snaći se za hranu, a pogotovo spavati… Možete samo zamisliti kako je bilo zaspati, a da je preko ceste neprijatelj koji napada… Na početku rata bilo je napuštenih trgovina iz kojih smo često uzimali hranu.

Moj zadatak bio je pucati tenkove iz tzv. „zolje“. Kada smo vidjeli da je netko kraj nas ranjen ili ubijen bilo je najteže, jer znaš da, ako mu ideš pomoći, možeš nastradati. To su bile vrlo teške i stresne situacije jer nismo mogli pomoći našim ranjenicima. Kad sam prvi put vidio svoje suradnike, bio sam malo skeptičan, ali sam znao da mi to možemo dobro odraditi. Jedan od težih osjećaja bila je nostalgija za domom i obitelji. Bio sam uvjeren da se više nikad neću vratiti kući svojoj obitelji.

Kao profesionalac na terenu sam bio čitav dan. Kad smo bili na bojištu, trebali smo maksimalno paziti jer svaki djelić sekunde nepažnje mogao je stajati života. Imali smo oružje u ruci i pazili smo na sve oko sebe, svaku sitnicu, u svakome trenutku morali smo biti spremni na sve. Teško mi je sjetiti se svojih prijatelja koji su tamo izgubili život. To je najteži dio svega, stvarno vrlo teško i emotivno. Svojim protivnicima prije rata rekao bih da nemaju šanse, ali sada, nakon svega proživljenog da za ratom nema potrebe…

Veronika Furjan i Marija Hoić, 8.b