Osnovna škola "Vladimir Nazor" Sveti Ilija

Razgovor s novinarom i komentatorom Borisom Rašetom

 GODINAMA ODAN SVOM NOVINARSKOM POZIVU

U posjetu redakciji 24 sata i Večernjeg lista razgovarali smo s novinarom Borisom Rašetom koji nam je otkrio mnoge stvari o novinarskom životu. Ovim poslom bavi se već 20 godina i ne bi ga nikada mijenjao.

Je li teško pronaći posao novinara?

Danas je jako teško, zato što propada dosta novina na kojima radi preko stotina ljudi,a na burzi ima između 400 i 500 nezaposlenih novinara.

Koliko novinara radi ovdje?
U samoj redakciji novina ih je negdje preko 130, s time da izdajemo još Večernji list i Poslovni  dnevnik, a na televiziji je oko 20 ljudi, tako da ih je sve skupa negdje oko  500.  

Opišite nam jedan svoj radni dan.

Na posao dođem u 10 h, a tada već urednici dogovaraju teme. Kada dođem, prvo popijem kavu jer mi to treba da se razbudim, onda dobijem sve dnevne novine, pa čitam članke, portale, stanje na burzi, gledam sjednicu Sabora, a pravi posao počinje negdje oko pola 12 h. Sjednemo i zovemo da provjerimo teme koje smo dobili ili pregledavamo Internet. Oko 14h dobijemo gotove strane na kojima će biti članak, a to se završi negdje oko 17h . Kad se tekst napiše, šalje se na lektoriranje, pa ga lektor provjeri je li pravopisno točan, a tekst onda ide u tisak.

Jeste li ikada imali neugodnosti zbog članka koji ste napisali?

Uvijek ima neugodnosti. Nekada nas ljudi tuže za klevetu ili za uvredu. Ako mi i napišemo istinu, a njih to uvrijedi, onda nas tuže i mogu tražiti novčanu odštetu po nekoliko desetaka tisuća kuna. 

Kakav mora biti članak?

Mora biti istinit, ne smije biti dosadan, mora temeljito obavještavati čitatelje, mora biti atraktivan i zanimljiv.

 Kojom rubrikom u novinama se bavite?

Ja se bavim politikom.

S kojim poznatim osobama ste surađivali?

Kad radiš u novinama, onda 365 dana u godini imaš posla sa svima koji su manje-više u nekom području poznati. Npr. Ivo Josipović, Zoran Milanović, neki ministri… Neki novinari se bave posebno estradom, sportom, showbiznisom pa oni razgovaraju s nekim pjevačem i raznim poznatim osobama .

Jeste li uvijek zadovoljni onime što napišete?

Nisam. Općenito sam umjereno zadovoljan. Dobar je osjećaj kada se napiše nešto čime su svi jako zadovoljni. To nije kao pravljenje Jaffa keksa koji uvijek imaju isti oblik. Ljudi uvijek na to različito reagiraju. Ako se npr. pojaviš  na televiziji par puta, svi nešto komentiraju, a neki su postali jako popularni  zahvaljujući televiziji.

Tko sve mora vidjeti članak kad ga napišete, tj. prije nego što izađe?

Mora ga vidjeti nekoliko urednika koji su stupnjevani prema hijerarhiji i lektor,  na kraju se svi članci objese na zid pa ih onda zapravo može vidjeti cijela redakcija i to je jako dobro jer se smanjuje mogućnost grešaka.

Kako funkcioniraju vaše novine na internetu?

Internet sadržaj je sad gotovo identičan kao i na papiru, ali se u najvećoj mjeri razlikuje. Na Internet idu oni članci koji su dnevni, koje će ljudi moći vidjeti odmah iste sekunde.

Da možete birati, biste li se bavili nekim drugim poslom?

Ne bih. Novinarstvo je jako lijep posao i nije mi uopće žao što se bavim njime, iako to zna biti ponekad zahtjevniji posao.

Ivona Hrastić, 7.b

Razgovor s  poznatom varaždinskom lutkaricom i žonglericom Željkom Kozulić

LUTKARSTVO SAM SASVIM SLUČAJNO OTKRILA

Mnoge tajne lutkarskog svijeta otkrila nam je lutkarica i žonglerica Željka Kozulić koja je ujedno i predsjednica Lutkarskog studija „Krpe i konci“ koji djeluje od 2004. godine i svojim su marionetama, koje sami izrađuju, ostvarili niz zapaženih nastupa u zemlji i inozemstvu. Dana 18. rujna  varaždinska lutkarica u prostorijama naše škole održala je prvu radionicu izrade lutaka marioneta učenicima Oblikovne grupe i zainteresiranim učiteljicama naše škole. Iskoristili smo ovu priliku da napravimo kratak intervju.

Molimo Vas da nam se ukratko predstavite.

- Ja sam Željka Kozulić, inače sam osnivačica i predsjednica  Lutkarskog studija „Krpe i konci“ iz Varaždina. Osim što izrađujem lutke, žongliram s vatrom. Okupili smo grupu od petnaestak ljudi koji su podijeljeni u dvije sekcije. Jedna je žonglerska, a druga je lutkarska.

Spomenuli ste da ste osnivačica  Lutkarskog studija „Krpe i konci.“ Možete li nam opisati kako djeluje ta udruga i čime se bavi.

- Ja sam predsjednica od prvog dana, a ta udruga prvenstveno radi za mlađe, tj. za mlade do 30 godina. Prvo smo imali samo jednu sekciju, to je bila lutkarska, a kasnije pošto sam ja i sama žongler u lutkarskoj smo sekciji otvorili još jednu sekciju, a to je bila žonglerska sekcija. Sada brojimo petnaestak, dvadesetak mladih ljudi od kojih se neki bave lutkarstvom, neki žongliranjem, a neki oboje. Znači, mi imamo radionice u kojima mlade ljude učimo svojim vještinama, kasnije neki odu, neki ostanu. Zatim, prijavljujemo se na različita natjecanja. Evo,  baš smo sad malo prije Špancira imali međunarodni projekt na kojemu je sudjelovalo deset Nijemaca i dva Šveda. Mi smo njima prenijeli naše znanje o lutkarstvu u jutarnjim terminima, a popodne neke žonglerske vještine.

 Koji je najdraži projekt na kojemu ste radili? 

- Najdraži projekt?! Pa možda onaj koji mi je najviše ostao u sjećanju kad smo napravili prvu lutkarsku predstavu. U toj sam predstavi stvarno dala sve od sebe jer nisam znala što da očekujem. Mislim da je tu predstavu režirao Dubravko Torjanac i da je njena premijera bila 2006. godine. A predstava se zove „Krpe i konci.“ To je zapravo bila marionetska predstava i neverbalno kazalište. To jest, nema teksta nego lutke pokretima dočaravaju situaciju.

Kada i što Vas je potaknulo da se počnete baviti lutkarstvom?

- Pa lutkarstvo sam sasvim slučajno otkrila i to kad je jedna od mojim prijateljica dobila dijete. Onda smo za nju napravili lutkarsku predstavu. I tu sam ja shvatila da mi to relativno dobro ide, i od tada se sve počelo razvijati. Od tada sam krenula u Društvo naša djeca, tamo sam upoznala jednog lutkara i redatelja, gospodina Dubravka Torjanca koji me uveo u svijet lutkarstva.

 Gdje pronalazite inspiraciju za izradu lutaka?

- Inspiracija mi je prvenstveno život, prijatelji pogotovo, a kod izrade komičnih lutaka inspiracije često pronalazim na feštama.  Budući da su moje lutke  smiješne, one su u mojem svijetu. Ne doživljavam ih kao dječje lutke, ja radim većinom lutke za odrasle, koje onako, pomalo možda izgledaju strašno. To su zapravo lutke koje imaju izdužene udove, rijetko kad radim patkicu slatkicu koja ide za male klince.

Sudjelovali ste na natjecanju "Vatromet mode“. Možete li nam objasniti kakvo je to natjecanje?

- To je bilo natjecanje mladih dizajnera. Pošto sam ja dizajner po struci, tamo sam se natjecala s tri modela, čak sam osvojila i neku nagradu na temu „Više otkriva, nego skriva“, ali ne sjećam se više davno je to bilo.  Prije 10 ili 12 godina.

 Dvije godine ste radili kao aranžer. Što obuhvaća taj posao?

- To je prvenstveno kreativni posao. U firmi u kojoj sam radila izrađivala sam dekoracije koje su se kasnije koristile za ukrašavanje interijera ili eksterijera. Obično su to bile tematske dekoracije. Najčešće vezane za Novu godinu, Valentinovo, Uskrs, Božić, more…

 Što mislite  o lutkarskom mediju u Hrvatskoj?

- Pa mislim da lutkarstvo nije dovoljno zastupljeno u Hrvatskoj. Ima jako kvalitetnih i dobrih ljudi koji se bave lutkarstvom i istražuju lutkarstvo kao takvo, no financijsko stanje Hrvatske je jako loše. Od umjetnosti, a kamoli lutkarstva ne može se živjeti. Dok recimo u Sloveniji, sve to je bolje razvijeno. Njima je to praktički postao nacionalni brend. Nadam se da ćemo mi jednoga dana doći na tu razinu.

Saznali smo da žonglirate u tehnici POI. Možete li nam objasniti kakva je to tehnika?

- To je stara maorska vještina. Maori dolaze sa Novog Zelanda. To su zapravo vatrene loptice stavljene na lanac, kružni su pokreti i ritmički elementi. Ti Maori su nekad imali buzdovan ili vatru kojom su mahali oko tijela. To je njima bilo oružje i protivnik im se zahvaljujući tome nije mogao približiti. Danas je to cirkuska i ulična vještina. Treba dosta paziti, dobar je moment ukrotiti vatru i to sve, ali prije nego sam krenula s vatrom pet, šest godina vježbala sam bez vatre. Zanimljivo je da se ta njihova tradicija zadržala i danas. Naime, njihove žene  imaju krate loptice oko tijela i s njima plešu te tako zavode muškarce.

Lutkarica Željka Kozulić bila je veoma iznenađena dobro pripremljenim pitanjima za intervju. Također je pohvalila učenike koji su sudjelovali  na prvom dijelu radionice izrade lutaka marioneta.

Natalija Hoić, 8.a