Osnovna škola "Vladimir Nazor" Sveti Ilija

BLAGOSLOV S NEBA

Konačno idem kući

domu svome, svome utočištu.

Tu čeka me djetinjstvo moje,

moji nedosanjani snovi.

U proljeće je ovdje trava tako meka,

a  ljeti, u suton, predivno miriše

jedna stara smreka i

dok lahor nježno

miluje joj grane

ja sanjam o tome

kako ovdje provesti svoje zlatne dane.

I kraj ove ljepote što mi još treba,

Osim blagoslov s neba.

                                Katarina Plantak, 7. razred

CRNO I BIJELO

    Na YouTubu svira jedna od meni najdražih pjesama. Promatram kombiniranje crnih i bijelih tipki glazbenika u spotu. Tako su suprotne izgledom, a opet zvuče tako skladno. Kažu da je život kao klavir: sastoji se od bijelih i crnih tipki. Bijele tipke su dobri trenutci života, a crne loši te zajedno tvore životnu priču.

    Moja životna priča započinje u proljeće 1999. Sa svojih 3150 grama i 50 centimetara postala sam osmi član obitelji u kojoj su bili još moj stric, baka, djed, djedova teta, pradjed, mama i tata. Godinu dana nakon mog rođenja preminuo je moj pradjed August i u kući nas je ostalo sedmero.

    Tijekom tjedna čuvala me baka Ana, a u nedjelju bih odlazila u Gredu maminim roditeljima, Štefaniji i Ivanu te teti Ivančici. Sjećam se kako mi je baka dopuštala da kuham s pravim začinima, da smo odlazili zajedno u šetnju, brati cvijeće u šumu. Iako sam ih rjeđe viđala, jako sam ih voljela i poklonili su mi mnoštvo uspomena koje nikada neću zaboraviti.
     Moja sestra Patricija rodila se 2003. godine. Tada smo uselili u novu kuću, a time se broj ljudi u bakinoj kući opet smanjio. Kad je Patricija porasla, odlazile smo baki i djedu u Gredu. Ujutro bismo uvijek pozdravile tetu prije odlaska na posao, a djed je ranije odlazio iz kuće. Baka bi nam spremila doručak pa bismo se zajedno igrale i kuhale ručak. Kad bi se djed vraćao s posla, dočekala bih ga pred kućom i bacila mu se u zagrljaj. Navečer bismo se svi zajedno družili uz igru Čovječe, ne ljuti se u kojoj sam uvijek pobjeđivala, iako znam da mi je djed stalno popuštao. Sjećanje na te dane uvijek mi izmami osmijeh na lice.
      U ljeto 2006. moj stric Mario vjenčao se i odselio. U bakinoj kući ostalo je samo troje ljudi. Tog ljeta vjenčala se i moja teta Ivančica pa mi je to ljeto ostalo u sjećanju kao jedno od najzabavnijih.

   Polaskom u drugi razred moj se život počeo mijenjati. Za vrijeme božićnih praznika, na Badnjak, preminula je baka Štefanija. Doktori su rekli da je doživjela teški oblik infarkta. Mama je bila u šoku. Bakin sprovod bio je na Stjepanovo, na njezin imendan. Toga je dana jako padao snijeg. U kući je vladala tišina. S vremenom su stvari počele dolaziti na svoje mjesto, ali ostala je praznina koju nitko i ništa ne može nadomjestiti.
   Treći razred bio je najgori. Djed Ivan trebao je na presađivanje jetra. Baš kad je on bio na operaciji, mama je završila u bolnici. Izgubila je dijete. Tata je pronašao novi posao, ali je svakodnevno morao odlaziti u Zagreb zbog usavršavanja u radu. Sestra je bila još jako mala, a ja sam morala ići u školu pa je o nama brinula baka Ana. Djed je preživio operaciju, mama se vratila iz bolnice, tata više nije trebao odlaziti u Zagreb i sve se vraćalo na staro.

Po završetku trećeg razreda ponovno se dogodilo nešto što nam je svima promijenilo živote. Umrla je djedova teta i u kući su ostali samo baka i djed. Tri tjedna kasnije moj djed Zvonko slomio je nogu zbog čega je morao na operaciju za koju su rekli da je rutinska.

Probudila sam se prije svih i otišla u dućan po kruh da ih iznenadim doručkom. Kad sam se vratila, na dvorištu sam ugledala svoj auto, a u njemu roditelje u crnini. Tata mi je rekao da je djed umro. U tom trenutku cijeli mi svijet se srušio. Nitko se s time nije mogao pomiriti, a najviše baka. U onoj kući u kojoj nas je živjelo toliko mnogo ostala je sama. Još dan danas nosi crninu i ne može preboljeti djedovu smrt. Iako ne nosim crninu, sjećanje na djeda u meni i dalje izaziva bol.

     U petom sam se razredu jako promijenila. Imala sam mnogo prijatelja za koje su svi govorili da loše utječu na mene pa se neko vrijeme nisam smjela družiti s njima. Osim što je bilo teško u školi, još sam s time imala problema.

U to je vrijeme djed Ivan ponovno imao problema sa zdravljem. Počeo je jako mršavjeti i sivi su se oblaci ponovno počeli skupljati nad mojim životom.

Od svih prijatelja najbolje sam se slagala s bratićem Pavlom. Nakon završetka nastavne godine dogodilo se nešto strašno. Pavao je pao u komu. Nakon duge operacije glave bio je u bolnici više od dva mjeseca i nismo ga smjeli posjećivati. To me jako pogodilo. Srećom, oporavio se i krenuo u školu.

Ni djedovi zdravstveni problemi nisu prestajali. Često je boravio u bolnici. Vedrinu na njegovome licu sve je češće zamjenjivala bol, česti i zabavni telefonski razgovori postajali su sve rjeđi i kraći, slatkiši koji su nas uvijek čekali u djedovoj kuhinji postali su nevažni, a zabavni obred nedjeljnog kartanja potpuno je iščeznuo.

Tjedan dana prije mog trinaestog rođendana djed je morao u bolnicu. Otišao je u petak i tada smo se posljednji put čuli. Doživio je treći infarkt i preminuo. Kad sam se probudila, čula sam mamu kako plače. Sivi su se oblaci pretvorili u crne iz kojih je ponovno lijevala kiša naših suza. Djed je pokopan tri dana prije mog rođendana. Odonda moj telefon ne zvoni više kao i prije, moje srce više nije ispunjeno onom srećom i toplinom.

     Sada sam sedmi razred. Nekako se počinjem privikavati na svijet kakav je, iako se bojim novih gubitaka. Ipak, iz dana u dan sve je više ljudi oko mene koji čine svijet boljim mjestom za život. U devetom mjesecu rodio se moj mali bratić Vito koji unosi veselje u bakinu kuću. Naučila sam da koliko god puta život počinje svirati crnim tipkama, treba pronaći razloga i snage za one bijele jer pjesma života može biti potpuna samo ako kombiniramo i crno i bijelo.

Ivona Hrastić,  7. razred

KMICA

Pomalem,al' čistam pomalem

nad moje se brege spušča

črna, huda kmica.

Ništ una ne pita,

ništ una ne prosi

sam dojde i svetlo pogasi.

Ne bi sonce išlo, ne bi,

uno je od kmice jače,

 al' ga ona prosi, cvili, kak dete se plače.

Saku večer mora sonce kmici popustiti i

i nebo svetlim lampicama nakititi.

 Kmica odjemput lepa postane

saki čovek se v postelji hmiri,

samo se moji bregi plačeju

kaj ih sonce više ne gledi.

Katarina Plantak, 7. razred

IZA SPUŠTENIH TREPAVICA

Spustivši trepavice, otvara nam se

Svijet koji nema veze sa stvarnošću

Vrata za maštovite, nestvaran, bajkovit svijet

U mislima smo najljepša princeza, najhrabriji vitez

Vladari smo i voditelji neprobojnog, nedostižnog

Romani zatvorenih očiju - osobnost su naša

Tu odgovornost, slatku i dragu samo mi

Obavljati očiju zatvorenih možemo

Spustimo trepavice i poletimo

U carstvo naše, dvorac iz snova!

Estera Šredl, 8. razred

MOJE DVIJE ZVJEZDICE 

     Tuga… Bol… Samoća… Sigurno mislite, ova četrnaestogodišnja djevojčica ne zna za te riječi. Nažalost, moj život nije bajka, čak je i daleko od toga. Čovjek bi pomislio da je djetetu najljepše na svijetu. Eh, ali kako za koga. Kad pomisliš da ne može ništa poći po zlu, dogodi se tragedija.

     Moja majka je bila jako dobra osoba. Toliko dobra da ju je Bog uzeo k sebi za svog anđela. Malo se je sjećam, ali mi ljudi govore o njoj. Imala sam samo četiri godine. Što sam ja znala o životu? Jedva sam znala pričati. Moj brat ju je poznavao duže, zapravo svi su je poznavali bolje nego ja. Jako mi nedostaje. Svi su znali da će naša majka preminuti, ali ja nisam. Bojali su se uopće mi reći što se događa. Sjećam se toga dana kao da je bio jučer. Pošto su znali što će se dogoditi, poslali su moga brata i mene do sestrične da se igramo. Tata je došao do nas i rekao da moramo razgovarati. Primio nas je u naručje i rekao da je mama umrla. Plakala sam jako. I danas zaplačem kad se svega sjetim.

     Razmišljam što sam sve propustila i što sam sve mogla doživjeti s njom. Dani prolaze, a mame nema. Kad sam bila mala, nisam previše shvaćala što znači riječ smrt pa sam se pitala kad će majka doći, kad će nas opet razveseliti nekim poklonom ili lijepom riječju. Ne sjećam se puno toga iz djetinjstva, ali se prisjećam trenutaka kad smo bili sretna obitelj. Te sretne obitelji danas nema, nestala je prije mnogo godina. Ostala je samo bol… sve sam izgubila…

     Kada vidim svoje prijateljice kako s mamom razgovaraju o svemu, a ja ne mogu, jako patim. Puno ljudi mi kaže da sam ista kao ona, da imam njezin pogled, da imam njezin karakter i osobine. Ja se zbog svega toga bojim života i što on nosi sa sobom. Možete zamisliti koliko je važnih godina, rođendana, slavlja prošlo bez nje. Ona je moje sve, pa i sad kad je i nema. Nadam se, i u dubini srca osjećam da me negdje na nebu voli i pazi na mene.

     Naučili smo svi skupa živjeti s tom boli u srcu. Nadali smo se da će se dogoditi nešto što će nam promijeniti živote. Promijenila sam i školu, i prijatelje, i sam način života. Napravili smo to da svima bude bolje, ali nažalost nije bilo. Najgore je bilo bratu i meni koji nismo bili krivi za ništa. U obitelji  smo trpjeli sve više svađe i nesuglasice. Nije bilo lako, ni najmanje. 

     Dan prije još jedne tragedije bila sam jako sretna. Taj dan je bio ispunjen ljubavlju i srećom. Provela sam ga sa svojim prijateljima i prijateljicama s kojima završavam ovu školsku godinu. Bilo je to 2010. godine. Išli smo na izlet, na otok Krk. Svi smo se družili, pjevali, zabavljali…Vratili smo se u ponoć kući.

     Otišla sam na spavanje, a ujutro me probudila strina. Bilo mi je čudno, ali nisam ni na što loše posumnjala. Primila me za ruku i odvela u bratovu sobu. Sjedili smo na krevetu kad je rekla da našeg tate više nema. Nisam vjerovala da se to događa, jednostavno nisam mogla, nisam imala snage. Nitko se nije nadao nečemu tako sličnomu. Moj tata si je oduzeo život. Oproštajne riječi koje je zapisao bile su neka mu oprostimo za sve.

     Drhtala sam, a suze su padale same od sebe. Svi su nas podržavali. Nitko nas nije mogao utješiti. Tada sam bila zrelija i odmah sam shvatila što se događa. Došla je sva rodbina pružiti potporu, ali nije bilo utjehe. Voljela sam oca, ma kakav god da je bio. Znam da je i on volio mene. Svaki mjesec gledam fotografije našeg djetinjstva kada nisam mogla ni naslutiti kakav će biti moj život.

      Ljudi, koji ne znaju što sam prošla, misle da sam ja sretna osoba. Uvijek sam nasmiješena lica, ali u dubini srca ne osjećam ništa osim tuge i boli. Sada živimo s djedom i bakom. Oni nam pokušavaju pružiti sve najbolje da nam bude bolje u daljnjem životu. Trude se pružiti nam sve što drugi roditelji pružaju svojoj djeci u našoj dobi. Ali vjerujte mi, to nije isto, nije nimalo. Zahvalna sam Bogu što nam je pružio njih. Tu su i moji najdraži rođaci koji nam pružaju potporu.

     Nikada se neću pomiriti s time da mojih roditelja više nema. Jako mi je teško. U školi sam jako popustila, a to mi se ne sviđa. Ali kada počnem učiti, misli mi lutaju. Mislim kako je drugoj djeci koja imaju roditelje, kako su sretni. Nemam s kim pričati o tome. Ne mogu to reći prijateljicama jer one ne će shvatiti. Ne želim doma svojima pričati o tome da ih ne rastužim. Zato pišem ovo na ovaj bijeli papir i otvaram svoju dušu.

     A znate kad mi je najteže? E, najteže mi je kad me netko pita za majku ili oca, a ja ne znam što da im odgovorim. Kad netko kaže, ja idem s roditeljima nekamo, a ja to ne mogu reći. Pravim se jaka, ali nisam. Pokušavam ne rastužiti one koje volim. Ponekad je lakše nabaciti lažan osmijeh, nego objašnjavati prijateljima što mi je kad ionako neće shvatiti.

    Evo, sada ću završiti u nadi da i za mene postoje bolji dani. U nadi da će se Bog jednom posvetiti i meni i mojoj obitelji, da i nama bude bolje.

     Moje dvije zvjezdice na nebu me čuvaju… ja to znam…ali, ipak je teško…za njima je ostala velika praznina, tuga i bol…

Silvija Ostroški, 8. razred