Put pod noge pa ravno v Pekel

Drugoga dana proslave i obilježavanja Dana škole i 150. obljetnice rođenja Vladimira Nazora, u našoj je školi bio organiziran dan pješačenja. Učenici nižih razreda u pratnji svojih učiteljica krenuli su na put do Pekla i natrag.

Učenici i njihove učiteljice okupili su se u prijepodnevnim satima ispred škole i ubrzo nakon toga spustili se blagom nizbrdicom prema utabanom poljskom putu koji vodi do Pekla.
Uzbrdo, nizbrdo, po dolu, po brijegu i nakon pola sata pješačenja stigli su ravno v Pekel.

Pekel je privatni posjed udaljen oko dva kilometra od naše škole. To je mala oaza mira i tišine okružena zelenilom, s kućicom za odmor i dječjim igralištem. Učenici  su bili oduševljeni ljepotom krajolika te su odmah pohrlili u hlad ispod stabala i rasprostrli svoje dekice.
Nakon kratkoga predaha i osvježenja djeca su uživala u bezbrižnoj igri i omiljenim sportskim aktivnostima. Tako je Pekel odjednom bio prepun sunca, igre, dječje cike i veselja, cvrkuta ptica… I sve se to slilo toga dana u jednu veliku radosnu odu života.

No u Peklu je bivalo sve toplije. Sunce se poput zlatne naranče njihalo navrh neba.
Učenici su se rashladili sladoledom, a zatim su zajedno sa svojim učiteljicama polako i sigurno izašli iz Pekla. Nastavili su pješačiti prema školi širokim putem koji vijuga između livada, polja i šuma. To je onaj isti put kojim su krenuli u Pekel, no natrag u školu vratili su se iz Raja.

                                                                 Danica Detić, učiteljica razredne nastave